Naselja

LIŽNJAN

liznjan

Ližnjan (tal. Lisignano), naselje na južnom dijelu Puljštine, 1312 stanovnika (2011); sjedište općine. Nalazi se na vrhu padine koja završava u uvali Kuje, ližnjanskoj povijesnoj luci. Žiteljstvo se uglavnom bavi poljoprivredom i ribarstvom, u novije vrijeme turizmom ili pak rade u obližnjem Medulinu ili Puli. Posljednjih godina razvijaju se sporedne grane turizma poput lova, sportskog ribolova i konjičkog sporta. Okolne gradine, rimske ladanjske vile i spomenici s antičkim natpisima svjedoče o naseljenosti područja u prapovijesti i antici. Ime je poteklo od rodovskog imena Licinius, odnosno genitiva Licinianum. Prvi je spomen iz 1149., odnosno 990. Do 14. stoljeća je u posjedu pulskih biskupa, zatim akvilejskog patrijarha. Trobrodna župna crkva Svetog Martina sa zvonikom u sklopu sakristije sagrađena je 1879. na manjem jednobrodnom zdanju. Crkva Blažene Djevice Marije na Muntu izgrađena je 1704. a u uvali Kuje nalazi se crkvica Blažene Djevice Marije od Kuj ukrašena preslicom i specifičnom pravokutnom apsidom. Nastala je na temeljima antičkog rezidencijalnog-termalnog kompleksa. Sudeći po ranokršćanskom mozaiku rimski je kompleks u 5. stoljeću prenamijenjen u sakralno zdanje. Južno od naselja vidljivi su ostaci srednjovjekovne kapelice Svetog Antuna, a u smjeru Šišana su, uz cestu, ruševine crkve Svetog Lovre.

U Ližnjanu su 2011. pokrenuti knjižnica i književno svratište Zvona i Nari koji u sklopu svojih programa okupljaju umjetnike, pisce, prevoditelje s ciljem međusobnog povezivanja i stvaranja. U Ližnjanu su rođeni Ante Defrančeski (pedagog i pisac) i Joso Defrančeski (novinar i književnik) koji je knjigom C. i kr. Ratni logori 1914-1918. prikazao stradanja civila u ratnim logorima tijekom Prvog svjetskog rata.

ŠIŠAN

sisan

Šišan (tal. Sissano), povijesno naselje na istočnom dijelu južne Puljštine, 858 stanovnika (2011); smjestilo se usred plodnog poljoprivrednog područja okružen šumama (Magran-Cuf). Stanovnici se najčešće bave tradicijskom obradom vinove loze, maslina, proizvodnjom žita, stočarstvom. Industrijalizacijom, u drugoj polovini 20. st. veliki dio stanovništva radio je u pulskom brodogradilištu i drugim proizvodnim sektorima. Iako bez zadovoljavajuće infrastrukture, danas se dio obitelji okrenuo turizmu. Ostaci prapovijesnih arheoloških lokaliteta, gradine ili kašteljeri (Muntići) te mnoštvo antičke arhitekture (Sv. Stjepan), potvrđuju naseljenost područja u prapovijesti i antici. Šišan je u srednjem vijeku bio jedan od najbogatijih mjesta pulskog agera. Prvi pisani spomen datira iz 990. a ime naselja potječe od latinskog predijalnog toponima (Sisianum<Sisius). Ovim područjem izmjenjivali su se gospodari: pulski biskupi, plemićke obitelji Morosini i Sergi, Castropola. Kraj su u 15. i 16. stoljeću opustošile kuge, pa je mletačka vlast pojedine posjede dodijelila dalmatinskim i grčkim izbjeglicama. Župna crkva Svetog Feliksa i Fortunata sagrađena je 1528. na mjestu manje starije sakralne građevine i čuva dragocjen inventar: gotičku Bogorodicu s Djetetom (15. stoljeće), barokni mramorni glavni oltar, drveno pozlaćeno svetohranište, Bogorodicu s Djetetom (1480) koja je izvorno bila uščuvana u crkvici Blažene Djevice Marije na brežuljku Monte Madonna, drveno kasnogotičko Raspeće (16. stoljeće) i relikvije Svetog Lorencina. U blizini se nalazi jednobrodna crkva Svetog Trojstva (1450) s upisanom apsidom gdje je pohranjen križ s glagoljskim grafitom. Povijesnu jezgru Šišana krase arhitektonski elementi iz 14-16. stoljeća, a nadomak rta Svetog Stjepana nalaze se ruševine značajne villae rusticae, neistraženog antičkog i srednjovjekovnog naselja, te tragovi antičkih lučkih postrojenja.

Stanovništvo Šišana, uz još nekoliko punktova južne Istre i Rovinja, njeguje istriotski govor. Važna ustanova za promicanje šišanskog (talijanskog) identiteta, jezika i kulture jest Zajednica Talijana. Početkom 20. stoljeća, mons. Valeriano Monti objavio je knjigu Cenni storici di Sissano kojom opisuje neke svoje dojmove i povijest ovih krajeva.

JADREŠKI

jadreski

Jadreški (tal. Giadreschi), naselje udaljeno 5 km, sjeveroistočno od Pule, južno od zračne luke Pula. Nastalo je naseljavanjem dobjeglica iz zaleđa Zadra (Iadera), krajem XVI. stoljeća. Godine 1580.  nastanjuju  ga i bjegunci s Cipra. U arhivskim izvorima nalazimo ga pod imenom Giadrescovo. Postoje i  indicije da je još ranije - u rimsko doba, ili u ranome srednjeme vijeku, ovdje postojalo naselje koje je između XIII. i XVI. stoljeća, uslijed ratnog pustošenja, razaranja, nestašica i epidemija bolesti,  bilo napušteno. O tomu je liječnik Bernardo Schiavuzzi zapisao da se ovo naselje, nazivalo Lussàn ili Lussanum a istarski povjesničar Camillo De Franceschi pretpostaviti da se naselje Lussanum nije nalazilo na mjestu današnjeg naselja Jadreški već u njegovoj neposrednoj blizini te da ga treba tražiti u ostacima naselja Maderne koje je bilo nešto južnije od spomenutog naselja. Njegovo stanovništvo se bavilo poljoprivredom, vinogradarstvom i stočarstvom.

Početkom XX.stoljeća, ( prema popisu stanovništva od dana 31. prosinca 1910.)  u 53 obiteljske kuće živjeli su ukupno 323 osobe. Prema jeziku sporazumjevanja svi su bili Hrvati. Izbijanjem Prvoga svjetskog  rata, u trenutku kada se očekuje da Kraljevina Italija objavi rat Austro-Ugarskoj Monarhiji, slijedom najave od 6. kolovoza 1914., a temeljem zapovijedi utvrdnog povjerenika Pomorske utvrde Pula od 17. svibnja 1915. stanovništvo je prisiljeno  napustiti svoja ognjišta i krenuti u izbjeglištvo. Nakon što su vojnom povjereniku uz potvrdu predali svoju stoku, okupili su se u Škatarima, odakle su ih vojne vlasti prevezle do Pule.  S pulske željezničke postaje teretnim su vagonima (kao i ostali  ratni bjegunci – Kriegsflühtlingeri južne Istre), upućeni preko Divače – Ljubljane – Ptuja – Maribora prema izbjegličkom logoru (Baracken lageru Wagna) nedaleko Leibnitza. Iz Leibnitza su potom odvedeni  najprije na teritorij južne Mađarske, a sredinom kolovoza 1915. preseljeni u logore Gmünd i Steinklamm (danas Savezna pokrajina Donja Austrija). U izbjeglištvu  je umrlo je 55 stanovnika sela Jadreški, od toga čak 45-ero djece. Na svoja ognjišta vratili su se, u malim grupama tijekom veljače, ožujka i travnja godine 1918. Tijekom Prvoga svjetskoga  rata, u Jadreškima je ostalo svega  9 obitelji ( dvije  obitelji Jadreško, dvije obitelji Peršić, po jedna obitelj Božić, Ujčić, Čalić, Damjanić i Vitasović). Bili su to oni koji su imali hrane i ogrjeva za 90 dana i koji su mogli svoje zalihe uredno obnavljati.

U Drugome svjetskome ratu, nakon kapitulacije Kraljevine Italije, dana 8. rujna 1943., u neposrednoj blizini sela, u šumi Magran osniva se prva ustanička baza u koju se dovoze, vojna oprema, oružje i streljivo iz  utvrda Turtijan i Kaštijun te stvaraju uvjeti za ustrojavanje partizanske postrojbe. U nasilnom izviđanju njemačke postrojbe dana 17. rujna 1943., temeljem dojave,  uspostavljaju oružani kontakt s ustanicima, trpe veće gubitke u ljudstvu, a ustanici se povlače prema Kuićima i Pavičinima. Drugi, manji dio njemačke postrojbe pali sedam kuća i više gospodarskih zgrada čiji su vlasnici bili aktivisti NOP-a. U dvorištu kuće obitelji Jadreško strijeljaju braću Miha i Blaža te  pomoćnog radnika Antona Komparića. Tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo ukupno 29 žitelja sela Jadreški.

VALTURA

valtura

Valtura (tal. Altura), naselje smješteno na zaravni pod kojom se strmi obronci spuštaju u Uvalu Budava, 886 stanovnika (2011); tradicionalno je gospodarstvo temeljeno na poljoprivredi i stočarstvu, a u posljednje vrijeme većina stanovništva okreće se seoskom turizmu. Zbog blizine Pule, dio stanovništva svakodnevno odlazi na rad u najveći istarski grad. Kvalitetan kamen iz kamenoloma Valtura I. i II. izvozi se diljem svijeta. Iako i sama sagrađena na temeljima antičkog naselja, Valtura je zasjenjena obližnjim Nezakcijem, moćnom gradinom prapovijesnih Histra. Područje je bogato arheološkim nalazima (ostaci rimske arhitekture i nalaza, a 1899. otkriven je i predromanički plutej), koji svjedoče o postojanju rimskog i ranosrednjovjekovnog naselja. Okolica Valture obiluje antičkim i srednjovjekovnim nalazištima kao što su Kostanjica, ruševine rimske vile i paljevinski grobovi kod Ušićevih Dvora, ostaci antičke arhitektura u šumi Magran (Macrianum) i u okolici Strmotića. Današnju su Valturu u 17. stoljeću utemeljili dalmatinski doseljenici nakon što im je 1647. rašporski kapetan dodijelio zemljišta u vlasništvu mletačke obitelji Barbarigo. Mletački Senat, nakon obavijesti dalmatinskog providura Foscolo, 23. srpnja 1647. naložit će pulskom načelniku da prebjege iz Dalmacije primi i naseli na području Valture – na predjelu između Muntića i Kaštanjera. Iz okolice Zadra, predvođeni Filipom Županovićem, početkom kolovoza 1647. doseljava se 49 obitelji – 430 duša i 4.500 grla stoke. Već 12. kolovoza 1647. Filip Županović zatražit će od rašporskog kapatana poljodjelski alat, tegleću stoku i pravo sječe šume, a rašporski kapetan Correr dodjeljuje brežuljke Trebenucu, Dobredu i Orljak, pasišta i poljoprivredno zemljište na Kaštanjeru i Sidrini do međe prema Jadreškima, Šišanu, Šandalju i Galižani. Obvezat će prebjege da do kraja iduće godine vrate količinu žita koju su dobili od dalmatinskog providura i na sadnju i uzgoj maslina. Dva mjeseca kasnije mletački dužd Francesco Molino, 8. studenog 1647. nalaže rašporskom kapetanu da doseljenicima dodijeli još zemljišta na način da ne dođe do sukoba sa stanovnicima grada Pule kojima je još 28. listopada 1647. naložio da dokažu svoje pravo na zemljište na predjelu Kaštanjera i oko njega te im je dozvoljena prodaja stoke, oslobođeni su plaćanja trošarina na tri mjeseca za stoku koju su dovezli te mogu sječi drva za gradnju kuća. U prosincu iste godine doselile su se još četiri obitelji, a u siječnju 1648. Filip Županović dobiva dozvolu da dovede novih 100 obitelji. Za obvezu koju je dobio i izvršio nagrađen je zemljištem i pravom na ispašu u Šijani i Raševici, a rok otplate zajma produžen je za tri godine uz obvezu da u roku od pet godina kultivira zemljište koje mu je dodijeljeno. Nastalo je tako novo naselje Gorica, kasnije nazvano Altura – Valtura. Sredinom srpnja 1648. mletački Senat daje im nove potpore i povlastice – dobivaju alat i žito, oslobađa ih se službe na ratnim lađama i potvrđuju prava na dobivene koncesije, ali istodobno isključuje njihove žene od prava na vlasništvo na nekretninama. Senat potvrđuje i prava Marka Barbariga i njegovog nećaka, koji će pozivajući se na investituru iz godine 1578. tražili poništenje odluke rašporskog kapetana i povrat dodijeljenog zemljišta dalmatinskim doseljenicima između Muntića i Kaštanjera. Spor je riješen na način da je Senat 31. listopada 1648. zapovjedio da se izvrši konfiskacija neobrađene i napuštene zemlje u korist države čime je obitelj Barbarigo nakon provedenog uvida, odlukom od 8. ožujka 1649. izgubila zemljište na kojem su se doselili dalmatinski prebjezi. Godine 1660. na zamolbu Filipa Županovića doseljenicima je dozvoljena i gradnja crkvice. Na ruševinama crkvice Svetog Martina sagrađena je nova crkva Svetog Ivana Evanđelista, a oko nje se formirala jezgra novonastalog naselja. U središtu mjesta ističe se jednobrodna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Svetog Ivana, s neogotičkim stilom i oktogonalnim zvonikom na pročelju, sagrađena 1899. U njoj su dragocjene rezbarene korske klupe, a u zvoniku je zvono koje je majstor Gregorio Zambelli izlio 1698.

Tijekom Prvog svjetskog rata socijalno ugrožene obitelji prema kriteriju i abecednom popisu kotarskog kapetanata, a na zapovijed pulskog Lučkog zapovjedništva temeljem obavijesti od 17. na 18. svibanj 1915. postali su „ratni bjegunci“. Okupili su se na stanciji Petrović odakle su im vojne vlasti osigurale prijevoz do željezničke postaje. Tijekom sljedeća tri dana sa željezničke postaje krenuli su na svoja nova privremena boravišta. Prijevoz do novog odredišta bio je besplatan, a za najsiromašnije skrb je preuzimalo Ministarstvo unutrašnjih poslova. Putna karta označavala je odredišno mjesto i bila je isprava kojom su ostvarivali prava iz Zakona o zaštiti civilnih osoba. U teretnim vagonima krenuli su preko Divače – Ljubljane – Ptuja – Maribora prema izbjegličkom logoru (Baracken lageru) Wagna nedaleko Leibnitza odakle su upućivani na njihova nova odredišta najprije u Mađarsku, a zatim preseljeni u Donju Austriju, Češku i Moravsku. Temeljem posebne zamolbe svake obitelji, od 10. veljače 1918. ratni bjegunci katastarske općine Valtura postupno se vraćaju svojim kućama. U izbjeglištvu je umrlo 76 mještana (najviše u logoru Gmünd) od toga 65 djece, a rođeno je 14. Godine 1916. sjeverno i južno od naselja započinje gradnja i dovršava treća, odnosno prva linija obrane pomorske utvrde Pula, obrambene linije sastavljene od žičanih prepreka, rovova, topničkih bitnica, bunkera, vatrenih uporišnih točaka i pričuvnih vojarni. Ova prva linija obrane započinjala je na morskoj obali – u lučici Peroj i išla linijom prema Vodnjanu, uključivala naselje Vodnjan te nastavljala do skupine bitnica na Monte Mulinu, potom do skupine bitnica Monte Monticchio – Fort Monticchio (Muntić) – do vrha Trombin sjeverozapadno od Muntića i dalje do Monte Altura (Valtura). Skupina je godine 1917. spojena s topničkom bitnicom na rtu Zuffo (Cuf). Monte Alturu (Valtura) činilo je pet topničkih bitnica, jedan električni reflektor, podzemna prostorija za vojnike, te po jedna topnička bitnica na Punti Zuffo (rtu Cuf) i Punti San Stefano (rtu sv. Stjepana).

Zrakoplovni korpus Mornaričkog zrakoplovstva Austro-Ugarske monarhije godine 1917. na prostoru kojem je godine 1910. inž. Josef Mickl izgradio hangar i svojim jednokrilcem dugim jedanaest metara s kotačima pokušavao poletjeti i letjeti – stavlja u funkciju Zrakoplovnu postaju Altura/Valtura. Na ustrojenom uzletištu bilo je raspoređeno devet modernih njemačkih lovačkih zrakoplova jednosjeda tipa Phönix sa zadaćom da nakon uzbunjivanja uzlete i borbom u zraku spriječe ili umanje borbenu aktivnost talijanskog ratnog zrakoplova nad pomorskom utvrdom Pula. U srijedu, 22. svibnja 1918. Valturu je pohodio i porečki i pulski biskup Trifone (Trifun) Pederzolli. Okupljeni mještani dočekali su ga pred crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije i Sv. Ivana ap., a uime župljana dobrodošlicu mu je zaželjela djevojčica Ana Kaić. U crkvi je biskup župljanima održao kraći govor, zahvalio na dočeku i podsjetio na kršćanske krjeposti i dužnosti. Razgledao je i Nezakcij/Vizače, a na odlasku ga je zbor djevojčica ispratio hrvatskim pjesmama. U Drugome svjetskom ratu u borbi za slobodu i sjedinjenje s maticom domovinom kao borci ili žrtve fašističkog terora poginulo je, strijeljano ili umrlo u logoru 39 mještana. Tradicionalno je gospodarstvo temeljeno na poljoprivredi i stočarstvu, a u posljednje vrijeme većina stanovništva okreće se seoskom turizmu Zbog blizine Pule, dio stanovništva svakodnevno odlazi na rad u najveći istarski grad. Kvalitetan kamen iz kamenoloma Valtura I. i II. izvozi se diljem svijeta. Iako i sama sagrađena na temeljima antičkog naselja, Valtura je zasjenjena obližnjim Nezakcijem, moćnom gradinom prapovijesnih Histra. Područje je bogato arheološkim nalazima (ostaci rimske arhitekture i nalaza, a 1899. otkriven je i predromanički plutej), koji svjedoče o postojanju rimskog i ranosrednjovjekovnog naselja. Okolica Valture obiluje antičkim i srednjovjekovnim nalazištima kao što su Kostanjica, ruševine rimske vile i paljevinski grobovi kod Ušićevih Dvora, ostaci antičke arhitektura u šumi Magran (Macrianum) i u okolici Strmotića. , 886 stanovnika (2011)

MUNTIĆ

muntic

Muntić (tal. Monticchio), naselje između Valture i Loborike, na uzvisini koja dominira južnom Puljštinom, 406 stanovnika (2011); stanovništvo je uglavnom zaposleno u obližnjoj Puli. Gradine u okolici (Glavica – Buoncastel) ukazuju da je područje bilo nastanjeno od prapovijesti, a ladanjske rimske vile u Radekima i na Stanciji Wassermann potvrđuju naseljenost i u antici.
Povijesna vrela otkrivaju da se naselje u srednjem vijeku zvalo Rumianum, a u 10. stoljeću bilo je feudalni posjed pulskog biskupa, kasnije i akvilejskog patrijarha. Sudbina većine zaselaka južne Puljštine zadesila je u 16. stoljeću i ovo područje pa je Rumian, desetkovan kugom i ratovima, opustio. Mjesto je u 16. stoljeću bilo posjed Girolama Barbariga, no mletačke su ga vlasti u više navrata (1530., 1579., 1583., 1588) naseljavale prebjezima iz Dalmacije. Novo je naselje dobilo naziv Muntić, a u povijesnim se vrelima još 1702. javlja kao villa Rumiani sive Montecchi. Tijekom Prvog svjetskog rata socijalno ugrožene obitelji, odlukom pulskog Kotarskog kapetanata morali su napustiti svoje mjesto stalnog boravišta i postati „ratni bjegunci“. Tijekom posljednje dekade svibnja 1915. okupili su se na stanciji Petrović, od kuda su im vojne vlasti osigurale prijevoz do željezničke postaje. Naseljeni su prvotno na području južne Ugarske, a sredinom kolovoza 1915. premješteni i naseljeni na područje Donje Austrije, Češke i Moravske. Svojim kućama ovi „ratni bjegunci“ vraćaju se krajem proljeće 1918. U
izbjeglištvu umrlo je 16 djece. Godine 1916. na području katastarske općine započinje i dovršava se gradnja treće odnosno prve linije obrane ratne luke Pula koju s činili žičane prepreke, rovovi, vatrenih uporišnih točaka, bunkera i završavala skupinom bitnica Monte Monticchio – Fort Monticchio (Muntić) – kod vrha Trombin sjeverozapadno od Muntića. Fort Monticchio (Muntić) sastojala se od topničke bitnice i podzemne građevine za smještaj posade. Skupina se, godine 1917. spaja s novom cestom do Vinjola. U Drugome svjetskom ratu u borbi za slobodu i sjedinjenje s maticom domovinom kao borci ili žrtve fašističkog terora poginulo je, strijeljano ili umrlo u logoru 21 mještanin Jednobrodnu župnu crkvu Svetog Jeronima krasi elegantna preslica na vrhu pročelja, a sakralno zdanje se spominje krajem 16. stoljeća, premda je vjerojatno starija. Zvono datira iz 1396. Unutrašnjost uljepšava gotički svod s lukovima; vrijedni su kip Majke Božje i slika A. Samasse, Majka Božja sa svecima (1827).

UŠIĆI DVORI

usici dvori

Ušićevi Dvori, Ušića Dvori, Ušićovi Dvori, Ušići (tal. Casoni, Stanzia Ušić), malo naselje s nekoliko kuća na cesti između Šišana i Valture. Na plodnom je području i okruženo šumama: zapadno Magran, istočno Cuf. U neposrednoj blizini naselja su dvije lokve, od kojih jedna još drži vodu. Crkva Svete Obitelji sagrađena je 1905. godine.

Tekst o Jadreškima napisao Davor Mandić, ostale tekstove napisao Antonio Giudici

Općina Ližnjan

lznjan grb

Adresa: Krasa 7, 52204 Ližnjan
Tel: 052/578-082
Fax: 052/578-002
Mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Radno vrijeme sa strankama:
Ponedjeljak 07:30 - 10:30
Srijeda 13:30 - 16:30
Petak 07:30 - 10:30
Pauza za marendu 10:30 - 11:00


Kontakte jedinstvenog upravnog odjela možete pronaći OVDJE.